Rekvijem za čudovište

Perfect...

U odsustvu razuma

Bojevih glava vrazi

Plešu svoj smrtni

Ples

Krvavim lirama prebiru

Prsti

Anđela Stradanja –

dok ljudski rod ispašta

predaka svojih

grijeh

Nečija djeca

Izgladnjela i bosa

Preko leševa gaze i

Ubiru

Trofeje

-          Tamo daleko

Tamo gdje više ništa nema smisla

Na nekoj crnoj tački

Gdje se to ne tiče

Nas.

Olimp se trese od gromkog pljeska

Aresova

Ludilo više ništa neće zaustaviti.

Moja melanholija bila je zlatna prašina
u tvojim rukama
Po tvojim rukama raštrkan je
moj život
Ostaci moje ljupkosti zarobljeni su u
tvojim rukama
Ja sam sada, kao bočica parfema, ispražnjena

Koliko samo slatkih muka tiho propaćenih
kada se moja duša otimala s tajanstvenom tugom
Ona, kojoj su poznati trikovi kako sam provodila dane
ljubeći te dvije ruke koje su
ugušile moj život.

Alfonsina Storni

Zagledaj se u ovaj dan.

Jer on je život, život života.

U njegovom kratkom dahu

Skrivene su sve istine,

sva zbilja postojanja tvoga:

Blaženstvo rasta,

Divota rada,

Blagoslov ispunjenja.

Jučer je tek san,

A sutra tek slutnja.

Dobro proživljeno danas

u sretni san pretvorit će jučer,

A svako sutra

u slutnju punu nadanja.

Stog' dobro zagledaj se u ovaj dan!

Takav je moj pozdrav zori.

Kalidasa

... moja "droga" ovih dana...


Btw., odličan je osjećaj kad napokon shvatiš da ti uopšte ne trebaju titlovi da bi gledao španske filmove... Sve je u glavi...



(look, it's me being cool)

Cheap vodka...

Schweppes...

Russian heavy fuckin' metal...

To hell with the truce...

This war continues...

Tomorrow!!!

Eto, tako!

...nego kad ti neko kaže "Đesi, šta ima?"?!?!

Šta kas'ti, šta odgovoriti?!

Ne radim ništa

U posljednje vrijeme

Osim što ispijam flaše

između dva čekanja -

tebe

i još jedne

relativno nevažne stvari...

Vec dugo ne napisah

niti jednog slova

Vec dugo ne pozdravih

dan...

Odviše dugo ne prozborih,

osim sa sobom samom...

Meni je lijepo... 

O,  nemoj da misliš da

se žalim

Nemoj da misliš da mi je

ova čamotinja mrska

i da greznem u beznađu

alkohola i samosažaljenja...

Ne, nije tako...

Meni je doista lijepo...

I često mi se čini

da bih više voljela

da ne dođeš nikada

i da te dovijeka ovako čekam

Da u  tami sobe, ispijajući flaše

Uz nenadjebive krike Coltrane – ovog saksofona,

stvaram u glavi najljepše stihove

o tebi

koje nikada neću zapisati...

Tada bi sigurno i izgubili svaku draž...

Ja...

Ja bih te, često mislim u sebi,

zanavijek ovako čekala

i opet bila najsretniji

čovjek na svijetu...